Wednesday, April 16, 2014
SEKVOJA JOHNA CAGEA U NOVOM JELKOVCU
Ceremonija sadnje stabla sekvoje u čast Johna Cagea održat će se u srijedu, 23. travnja 2014. s početkom u 18 sati ispred knjižnice u Novom Jelkovcu.
Sekvoja Johna Cagea autorski je projekt Saše Šimprage koji se provodi u okviru programa Novi kvartovi projekta Ars Publicae i u suradnji s Hrvatsko-američkim društvom koje je doniralo sadnicu, te Knjižnicom Jelkovec.
Više: http://arspublicae.tumblr.com/post/82229932461/ceremonija-sadnje-sekvoje-u-cast-johna-cagea-u-novom

SEKVOJA JOHNA CAGEA U NOVOM JELKOVCU

Ceremonija sadnje stabla sekvoje u čast Johna Cagea održat će se u srijedu, 23. travnja 2014. s početkom u 18 sati ispred knjižnice u Novom Jelkovcu.

Sekvoja Johna Cagea autorski je projekt Saše Šimprage koji se provodi u okviru programa Novi kvartovi projekta Ars Publicae i u suradnji s Hrvatsko-američkim društvom koje je doniralo sadnicu, te Knjižnicom Jelkovec.

Više: http://arspublicae.tumblr.com/post/82229932461/ceremonija-sadnje-sekvoje-u-cast-johna-cagea-u-novom

Monday, April 14, 2014
Treći Matoš
Saša Šimpraga, 2014. 
U ideji da se Antunu Gustavu Matošu podigne spomen-obilježje u Parizu nema ničeg spornog. Međutim, ono što jest sporno je da to bude u formi spomenika kakav, identičan, već postoji u par gradova. 
U veljači 2014. godine replika Kožarićevog Matoša postavljena je u središtu gradića Issy les Moulineaux u jugozapadnom dijelu područja Pariza (inicijalna ideja bila je da skulptura bude postavljena u samom Parizu, no suglasnost za to nije postignuta kod pariških gradskih vlasti).  Skulptura je postavljena povodom stote obljetnice Matoševe smrti. Matoš je u Parizu proveo nekoliko godina života pa je to bila pozveznica na temelju koje je pokrenuta inicijativa francuskog Društva bivših studenata hrvatskih sveučilišta koje je još prije više godina pokrenulo prvu inicijativu da Pariz dobije upravo poznatu Kožarićevu skulpturu Matoša. Spomenik je postavljen na lijepoj lokaciji, na mjestu u javnom parku koje je predviđeno za klupu. Dakle, ni sama lokacija, ni djelo samo po sebi, u načelu nisu sporni, kao što nije sporna ni namjera da Matoš dobije spomen-obilježje u Francuskoj. Problem je u činjenici da je podignut isti spomenik kakav već postoji u druga dva grada u Hrvatskoj, odnosno uopće da se podiže spomenik kao zastarjela forma. 
Pritom je svakako dijelom razumljiva želja da se posegne za jednim od najboljih hrvatskih živućih umjetnika, odnosno da se postavi djelo koje je nedvojbeno kvalitetno.  Potonja činjenica svakako nije zanemariva ni u moru poraznih spomeničkih intervencija koje od neovisnosti preplavljuju kulturni krajolik Hrvatske i koje, u najvećem broju slučajeva, doslovno zagađuju prostor i ponižavaju teme ali istovremeno i precizno bilježe stanje društva u kojem nastaju.      
Sada postavljen, novi stari Matoš neupućenom će prolazniku u Francuskoj biti lijepo iznenađenje, no upućenima ta će treća kopija biti slika malograđanske kulture skrivene iza kvalitetnog djela i vrhunskog umjetnika. Naime, zašto bismo šetajući nekim gradićem u Francuskoj ili bilo gdje drugdje nailazili na iste spomenike kao i u Zagrebu ili drugdje? Nije li se, u želji da se postavi vrhunski rad nekog vrhunskog umjetnika ili umjetnice iz Hrvatske, trebalo zapitati možemo li ponuditi nešto novo i bolje? Nije li već u startu trebalo krenuti od idealnog, a ne postavljati repliku desetljećima stare skulpture, neovisno o tome što se radi o kvalitetnom djelu?  
Pri postavljanju skulpture koja već negdje postoji, nemoguće je pritupiti problemu bez da se sagleda njen historijat i kontekst, koji u svakoj ozbiljnoj interpretaciji ne može biti ignoriran tj. on se jednostavno nameče kroz činjenicu da isti spomenik - već postoji.  Pritom nije isto i ne bi bio toliki problem kada bi se na nekoj od zagrebačkih livada postavilo, primjerice, Bakićevog Bika, nastalog prije više od pola stoljeća i koji već postoji u Antwerpenu i drugdje, i to zato jer taj ta skulptura ipak nije snažno identitetski vezana uz određeno mjesto, kao što je to slučaj s Kožarićevim Matošem. Potonja činjenica samo ide na ruku skulpturi i autoru, potvrđujući vrijednost djela i Kožarića kao izuzetnog umjetnika, ali njegov Matoš istovremeno i obavezuje. Sada kad je on tako zagrebački, zašto bi identičan postojao i drugdje? Naime, izraziti element te Kožarićeve skulpture jest upravo lokacija, Strossmayerovo šetalište i Gornji grad, odnosno Zagreb. Sisački duplikat, postavljen nakon onoga u Zagrebu, nikad nije poprimio toliko snažni identitetski naboj kao onaj prvi, zagrebački. Drugim riječima, Kožarićev je prvi Matoš „usko kontekstualizirana skulptura“.  Utoliko je upravo ta u prostor i kulturu uspješno usađena javna plastika i svojevresni zaštitni znak grada (npr. kada se netko fotografira pored Matoša u Zagrebu, taj Matoš jest Zagreb) pa ju je besmisleno podizati drugdje.   
Kod replikacije ključni moment činjenica je da umjetnici, iz niz razloga, na to i sami pristaju.  U ovom slučaju Kožarić, a identičan slučaj imamo i s doslovnom hiperniflacijom Krleže Marije Ujević Galetović koji je također postavljen u više gradova i država. (U toj proizvodnji, njen je Krleža čak poprimio i tragikomične elemente, pa je tako onaj osječki, umanjen i postavljen na previsokom  postamentu, izgleda kao karikatura. S obzirom na trend, tek je za nadati se da se još jedan njen spominjani Krleža u Splitu neće nikada dogoditi.) 
U nekim idealnijim okolnostima upravo bi sami umjetnici trebali biti prvi koji na takve prakse ne bi trebali pristajati, time iskazujući društvenu odgovornost, pa i odgovornost prema vlastitom radu. Neponovljivost umjetničkoga djela, njegov duh, uz neponovljivost iskustva mjesta i doživljaja rada u specifičnom, jedinstvenom, kontekstu nalažu da se svakoj temi pridje zasebno. To je posebno važno kod djela koja u javni prostor ulaze trajno.   
U kontekstu novih spomen-obilježja pritom je i nužno odmaknuti se od klasične forme spomenika te pribjeći suvremenijim praksama.  Utoliko je svakako potreban i novi jezik, a sretniji tremini kao što su spomen-obilježje, u odnosu na spomenike, na semantičkoj razini svakako uspješnije barem naznačuju promjenu smjera koji je poželjan. 
Na stranu što je lijepo da je Matoš u ili kod Pariza, da je to kvalitetni rad (povjesničarka umjetnosti Lidija Butković Mićin u jednom tekstu vrlo precizno i znalački primjećuje da su mu noge ostale na razini skice) no, Ministarstvo kulture koje stoji iza inicijative, svakako bi trebalo svoje aktivnosti temeljiti na bitno progresivnijem shvaćanju umjetnosti.
Iako se, čini se, u ovom slučaju prije inzistiralo na djelu nego na autoru, tek malo promišljenijim pristupom moglo se, prije svega, raspisati javni natječaj za neko novo rješenje ili čak pribjeći nekom drugom, po mogućnosti novom, Kožarićevom radu. Uostalom, sam Kozarić je, primjerice, izuzetno uspješnu skulpturu Uzlet (koja danas stoji na ulazu u Laubu) prvotno namijenio kao natječajni rad za spomenik Marku Maruliću na istoimenom zagrebačkom trgu.  Pitanje je i da je javnoga natječaja bilo, kakav bi bio pristup s obzirom na to da se još uvijek inzistira na spomenicima. Preduvjet uspješnog natječaja kvalitetni je program temeljen na suvremenom shvaćanju zadatka (koji skulpturu, dakako, ne isključuje), i kompetentni žiri. 
Umjesto nove senzacije i nekog novog znaka svoga vremena, dobili smo treći identični spomenik, što s jedne strane ukazuje na vrijednost i važnost Kožarićeva djela koje doslovno odiše suvremenošću i četrdesetak godina od nastanka, a s druge strane ukazuje na nemoć našega vremena ili preciznije dijagnozu pozicija moći i umrtvljenost kulturne javnosti.  Nedostatak kritičkog promišljanja i na ovom konkretnom primjeru baš nijedno javno izneseno neslaganje s praksom dupliranja spomenika, tek je jedan od pokazatelja društva u krizi. A kako je to rekla vizualna umjetnica Ana Elizabet govoreći o podizanju identičnih spomenika u Hrvatskoj i drugdje, upravo takva praksa umjetničko djelo svodi na razinu suvenira.  
 
 
 

Treći Matoš

Saša Šimpraga, 2014.

U ideji da se Antunu Gustavu Matošu podigne spomen-obilježje u Parizu nema ničeg spornog. Međutim, ono što jest sporno je da to bude u formi spomenika kakav, identičan, već postoji u par gradova.

U veljači 2014. godine replika Kožarićevog Matoša postavljena je u središtu gradića Issy les Moulineaux u jugozapadnom dijelu područja Pariza (inicijalna ideja bila je da skulptura bude postavljena u samom Parizu, no suglasnost za to nije postignuta kod pariških gradskih vlasti).  Skulptura je postavljena povodom stote obljetnice Matoševe smrti. Matoš je u Parizu proveo nekoliko godina života pa je to bila pozveznica na temelju koje je pokrenuta inicijativa francuskog Društva bivših studenata hrvatskih sveučilišta koje je još prije više godina pokrenulo prvu inicijativu da Pariz dobije upravo poznatu Kožarićevu skulpturu Matoša. Spomenik je postavljen na lijepoj lokaciji, na mjestu u javnom parku koje je predviđeno za klupu. Dakle, ni sama lokacija, ni djelo samo po sebi, u načelu nisu sporni, kao što nije sporna ni namjera da Matoš dobije spomen-obilježje u Francuskoj. Problem je u činjenici da je podignut isti spomenik kakav već postoji u druga dva grada u Hrvatskoj, odnosno uopće da se podiže spomenik kao zastarjela forma.

Pritom je svakako dijelom razumljiva želja da se posegne za jednim od najboljih hrvatskih živućih umjetnika, odnosno da se postavi djelo koje je nedvojbeno kvalitetno.  Potonja činjenica svakako nije zanemariva ni u moru poraznih spomeničkih intervencija koje od neovisnosti preplavljuju kulturni krajolik Hrvatske i koje, u najvećem broju slučajeva, doslovno zagađuju prostor i ponižavaju teme ali istovremeno i precizno bilježe stanje društva u kojem nastaju.      

Sada postavljen, novi stari Matoš neupućenom će prolazniku u Francuskoj biti lijepo iznenađenje, no upućenima ta će treća kopija biti slika malograđanske kulture skrivene iza kvalitetnog djela i vrhunskog umjetnika. Naime, zašto bismo šetajući nekim gradićem u Francuskoj ili bilo gdje drugdje nailazili na iste spomenike kao i u Zagrebu ili drugdje? Nije li se, u želji da se postavi vrhunski rad nekog vrhunskog umjetnika ili umjetnice iz Hrvatske, trebalo zapitati možemo li ponuditi nešto novo i bolje? Nije li već u startu trebalo krenuti od idealnog, a ne postavljati repliku desetljećima stare skulpture, neovisno o tome što se radi o kvalitetnom djelu? 

Pri postavljanju skulpture koja već negdje postoji, nemoguće je pritupiti problemu bez da se sagleda njen historijat i kontekst, koji u svakoj ozbiljnoj interpretaciji ne može biti ignoriran tj. on se jednostavno nameče kroz činjenicu da isti spomenik - već postoji.  Pritom nije isto i ne bi bio toliki problem kada bi se na nekoj od zagrebačkih livada postavilo, primjerice, Bakićevog Bika, nastalog prije više od pola stoljeća i koji već postoji u Antwerpenu i drugdje, i to zato jer taj ta skulptura ipak nije snažno identitetski vezana uz određeno mjesto, kao što je to slučaj s Kožarićevim Matošem. Potonja činjenica samo ide na ruku skulpturi i autoru, potvrđujući vrijednost djela i Kožarića kao izuzetnog umjetnika, ali njegov Matoš istovremeno i obavezuje. Sada kad je on tako zagrebački, zašto bi identičan postojao i drugdje? Naime, izraziti element te Kožarićeve skulpture jest upravo lokacija, Strossmayerovo šetalište i Gornji grad, odnosno Zagreb. Sisački duplikat, postavljen nakon onoga u Zagrebu, nikad nije poprimio toliko snažni identitetski naboj kao onaj prvi, zagrebački. Drugim riječima, Kožarićev je prvi Matoš „usko kontekstualizirana skulptura“.  Utoliko je upravo ta u prostor i kulturu uspješno usađena javna plastika i svojevresni zaštitni znak grada (npr. kada se netko fotografira pored Matoša u Zagrebu, taj Matoš jest Zagreb) pa ju je besmisleno podizati drugdje.   

Kod replikacije ključni moment činjenica je da umjetnici, iz niz razloga, na to i sami pristaju.  U ovom slučaju Kožarić, a identičan slučaj imamo i s doslovnom hiperniflacijom Krleže Marije Ujević Galetović koji je također postavljen u više gradova i država. (U toj proizvodnji, njen je Krleža čak poprimio i tragikomične elemente, pa je tako onaj osječki, umanjen i postavljen na previsokom  postamentu, izgleda kao karikatura. S obzirom na trend, tek je za nadati se da se još jedan njen spominjani Krleža u Splitu neće nikada dogoditi.)

U nekim idealnijim okolnostima upravo bi sami umjetnici trebali biti prvi koji na takve prakse ne bi trebali pristajati, time iskazujući društvenu odgovornost, pa i odgovornost prema vlastitom radu. Neponovljivost umjetničkoga djela, njegov duh, uz neponovljivost iskustva mjesta i doživljaja rada u specifičnom, jedinstvenom, kontekstu nalažu da se svakoj temi pridje zasebno. To je posebno važno kod djela koja u javni prostor ulaze trajno.   

U kontekstu novih spomen-obilježja pritom je i nužno odmaknuti se od klasične forme spomenika te pribjeći suvremenijim praksama.  Utoliko je svakako potreban i novi jezik, a sretniji tremini kao što su spomen-obilježje, u odnosu na spomenike, na semantičkoj razini svakako uspješnije barem naznačuju promjenu smjera koji je poželjan.

Na stranu što je lijepo da je Matoš u ili kod Pariza, da je to kvalitetni rad (povjesničarka umjetnosti Lidija Butković Mićin u jednom tekstu vrlo precizno i znalački primjećuje da su mu noge ostale na razini skice) no, Ministarstvo kulture koje stoji iza inicijative, svakako bi trebalo svoje aktivnosti temeljiti na bitno progresivnijem shvaćanju umjetnosti.

Iako se, čini se, u ovom slučaju prije inzistiralo na djelu nego na autoru, tek malo promišljenijim pristupom moglo se, prije svega, raspisati javni natječaj za neko novo rješenje ili čak pribjeći nekom drugom, po mogućnosti novom, Kožarićevom radu. Uostalom, sam Kozarić je, primjerice, izuzetno uspješnu skulpturu Uzlet (koja danas stoji na ulazu u Laubu) prvotno namijenio kao natječajni rad za spomenik Marku Maruliću na istoimenom zagrebačkom trgu.  Pitanje je i da je javnoga natječaja bilo, kakav bi bio pristup s obzirom na to da se još uvijek inzistira na spomenicima. Preduvjet uspješnog natječaja kvalitetni je program temeljen na suvremenom shvaćanju zadatka (koji skulpturu, dakako, ne isključuje), i kompetentni žiri.

Umjesto nove senzacije i nekog novog znaka svoga vremena, dobili smo treći identični spomenik, što s jedne strane ukazuje na vrijednost i važnost Kožarićeva djela koje doslovno odiše suvremenošću i četrdesetak godina od nastanka, a s druge strane ukazuje na nemoć našega vremena ili preciznije dijagnozu pozicija moći i umrtvljenost kulturne javnosti.  Nedostatak kritičkog promišljanja i na ovom konkretnom primjeru baš nijedno javno izneseno neslaganje s praksom dupliranja spomenika, tek je jedan od pokazatelja društva u krizi. A kako je to rekla vizualna umjetnica Ana Elizabet govoreći o podizanju identičnih spomenika u Hrvatskoj i drugdje, upravo takva praksa umjetničko djelo svodi na razinu suvenira. 

 

 

 

Saturday, April 12, 2014
Izmišljeni citati na klupama u Novom Jelkovcu, najmlađem zagrebačkom kvartu. 
Autori: Aleksandar Hut Kono & Saša Šimpraga, 2014.
Novinski tekst možete vidjeti ovdje.

Izmišljeni citati na klupama u Novom Jelkovcu, najmlađem zagrebačkom kvartu. 

Autori: Aleksandar Hut Kono & Saša Šimpraga, 2014.

Novinski tekst možete vidjeti ovdje.

Wednesday, April 9, 2014

Javni park u bloku Klaićeva-Kačićeva-Prilaz-Primorska.

Saturday, April 5, 2014
Javni natječaj za privremenu memorijalnu intervenciju na prostoru spomen-parka Dotrščina: http://www.documenta.hr/hr/javni-natje%C4%8Daj-za-privremenu-memorijalnu-umjetni%C4%8Dku-intervenciju-na-prostoru-spomen-parka-dotr%C5%A1%C4%8Dina-u-zagrebu.html
Virtualni muzej Dotrščina autorski je projekt Saše Šimprage koji se provodi u sklopu aktivnosti Documente - Centra za součavanje s prošlošću.

Javni natječaj za privremenu memorijalnu intervenciju na prostoru spomen-parka Dotrščina: http://www.documenta.hr/hr/javni-natje%C4%8Daj-za-privremenu-memorijalnu-umjetni%C4%8Dku-intervenciju-na-prostoru-spomen-parka-dotr%C5%A1%C4%8Dina-u-zagrebu.html

Virtualni muzej Dotrščina autorski je projekt Saše Šimprage koji se provodi u sklopu aktivnosti Documente - Centra za součavanje s prošlošću.

Wednesday, April 2, 2014
Performativna šetnja & intervencija, subota, 12. travnja 2014., s početkom u 12h ispred knjižnice u Novom Jelkovcu:
http://arspublicae.tumblr.com/post/81384221536/izmisljena-povijest-novog-jelkovca-performativna-setnja

Performativna šetnja & intervencija, subota, 12. travnja 2014., s početkom u 12h ispred knjižnice u Novom Jelkovcu:

http://arspublicae.tumblr.com/post/81384221536/izmisljena-povijest-novog-jelkovca-performativna-setnja

Friday, March 21, 2014

ZAGREBAČKI SLAP/BRZACI
Na dijelu rijeke neposredno uz Toplanu postoji jedini zagrebački slap (ako izuzmemo onaj mali sljemenski), odnosno riječ je o riječnim brzacima, zapravo vodnoj stepenici koja je izgrađena sedamdesetih godina za tehnološke potrebe Toplane. Funkcionira na principu ustava koje akumuliraju  vode što ih Toplana upotrebljava za rashlađivanje. U postupku rada Toplane pada razina i inače plitke Save te je za potrebe efikasnijeg crpljen ja izgrađena prepreka koja produbljuje korito i stvara slap. Ekološke implikacije izrazito su negativne, i to ne samo za prirodni oblik korita. 
Urbana posebnost slapa nije ni na koji način istaknuta, a potencijal svakako postoji. 
Više o odnosu Zagreba i Save pročitajte u poglavlju "Grad na rijeci i rijeka u gradu".
Foto: Anica Mazura

ZAGREBAČKI SLAP/BRZACI

Na dijelu rijeke neposredno uz Toplanu postoji jedini zagrebački slap (ako izuzmemo onaj mali sljemenski), odnosno riječ je o riječnim brzacima, zapravo vodnoj stepenici koja je izgrađena sedamdesetih godina za tehnološke potrebe Toplane. Funkcionira na principu ustava koje akumuliraju  vode što ih Toplana upotrebljava za rashlađivanje. U postupku rada Toplane pada razina i inače plitke Save te je za potrebe efikasnijeg crpljen ja izgrađena prepreka koja produbljuje korito i stvara slap. Ekološke implikacije izrazito su negativne, i to ne samo za prirodni oblik korita.

Urbana posebnost slapa nije ni na koji način istaknuta, a potencijal svakako postoji.

Više o odnosu Zagreba i Save pročitajte u poglavlju "Grad na rijeci i rijeka u gradu".

Foto: Anica Mazura

Thursday, March 13, 2014
Saturday, March 1, 2014

Prisavska siktinska kapela.

http://moteltrogir.tumblr.com/

Foto:S.Š., P.V., T.M.

Friday, February 28, 2014
"Uvijek prva."
G.P.

"Uvijek prva."

G.P.